Mišljenje nije ni protegnuta nit između subjekta i objekta, niti kruženje jednog oko drugog. Ono se pre zbiva u odnosu između teritorije i zemlje. Kant je manje no što se veruje zatočenik subjekta i objekta, zato što njegova ideja kopernikanskog obrta direktno povezuje mišljenje sa zemljom; Huserl zahteva jedno tle za mišljenje, tle koje bi bilo nalik zemlji utoliko što niti se kreće niti miruje, poput prvobitne intuicije.

Žil Delez i Feliks Gatari: "Šta je filozofija?"

четвртак, 15. март 2012.

Gradovi, želje

Pula, 28.10.2011. (veče)

Tog jutra probudio sam se teško, umoran od jučerašnjeg putovanja i sinoćnje večeri. U sobi sam bio sam. U sobi nekog hotela, na obali nekog mora, verovatno Jadranskog. Niko me nije zvao, bilo je još rano za odlazak na doručak pa sam počeo da čitam knjigu Bila Barouza, „Gradovi, crvene noći“:
„Jednog dana sam ležao go na krevetu. Osećao sam na sebi topao prolećni povetarac i posmatrao senke lišća kako igraju na zidu. Prolazio sam kroz seksualni san kao da recitujem abecedu. Onda sam iznenada ugledao srebrne mrlje pred očima i osetio slabost u grudima – kao da umirem. I onda sam ušao u sebe i u snu svršio!“
Ustao sam, ipak, iz kreveta. Istuširao se. Oprao zube, spremio šta ću da obučem i nastavio da čitam, jer još uvek je bilo rano za doručak:
„Kontrolom seksualne energije dobio sam ključ kontrole tela. Svaka nesigurnost ili nespretnost je posledica nekontrolisane seksualne energije koja nas čini podložnim svakoj vrsti psihičkog i fizičkog napada. I govor sam stavio pod kontrolu. Koristim ga samo kad to želim. Više ne brbljam sebi u uvo bez prestanka, ne ponavljam pesmice i nabrajalice u glavi.“
Sišao sam u salu za doručak. Uobičajena ponuda u uobičajenim satima. Na tanjir sam stavio dosta hrane i seo za jedan od stolova u sali koja je bila gotovo prazna. Nedugo posle toga pojavila se i Ivana, primetila me je i uputila se za moj sto.
- Ja obično ne doručkujem, rekao sam.
- Znala sam da ćeš to reći, odgovorila je i nasmešila se.
Nastavili smo doručak uz lagan razgovor. Vratio sam se u sobu, do odlaska u grad bilo je još vremena, ponovo sam čitao knjigu:
„Na isti način sam pokušao da projektujem sebe u trenutke u kojima mi se činilo da je um oslobođen reči. Pokušavao sam to dok sam šetao šumom ili veslao jezerom. I ponovo sam morao da čekam. Jednog dana, dok sam plovio jezerom i spremao se da bacim mreže, ugledao sam srebrene mrlje i oseti vrtoglavicu. Imao sam osećaj da sam usisan u beskrajan przan prostor u kojem reči ne postoje“
Pošto nas je autobus ostavio na parkiralištu nedaleko od galerije u kojoj je trebalo da govorimo uputili smo se peške ka odredištu. Galerija je bila gotovo prazna, sve je bilo spremno za početak programa. Oklevao sam da uđem a onda sam ugledao nešto što me je nagnalo da poželim da uđem. Ušao sam. Ko zna zašto u tom trenutku setio sam se rečenice iz „Nevidljivih gradova“ Italo Kalvina: „Želje su već sećanja“.
Zapitao sam se ko sam i u kom sam to gradu? O čemu zapravo treba da govorim? Kad nešto ne znaš nikad nisi siguran da li si to zaboravio ili to tek treba da otkriješ. Nikad ne znaš da li je znanje isto što i sećanje.
„...želje se sve odjednom probude i opkole te. Grad ti se učini kao jedna celina u kojoj nijedna želja ne sme da se izgubi i koje si ti deo, i pošto ima sve što ti nemaš, tebi ništa drugo ne preostaje nego da čuvaš tu želju i da se time zadovoljiš.“
Znao sam tada da ne mogu umaći onome što je tog jutra uzelo oblik Grada, uzelo oblik Slika, Osmeha. Znao sam tada da to „nešto“ ne mogu izreći, da se ne mogu setiti kako bi to „nešto“ zvučalo....
Ali znao sam i da to „nešto“, da taj Grad koji je postao sećanje čim je postao želja, neću nikad zaboraviti.

Jednosmerne ulice

Tu ulicu u njemu, njegovom spisateljskom rukom, prokrčila je ona, Letonka, Asja. Ova se ulica zove Ulica Asje Lacis po onoj koja ju je kao inženjer prokrčila u autoru. Letovao je na Kapriju, beše to jun 1924. godine, pregršt papira i citata - završava studiju o poreklu nemačke žalobne igre. Na pitanje zašto bi se neko bavio mrtvim slovima na papiru nema odgovor. Onda, 13. juna , piše Šolemu: ....ovde nema nikog vrednog pažnje. Pažnje je najvrednija letonska boljševikinja iz Rige koja glumi i režira u pozorištu. (....) Jedna od najizvanrednijih žena koje sam upoznao.
Ulica je, naravno jednosmerna - Einbahnstrasse. Kad se jednom uputite u tom pravcu nemoguće je vratiti se istim putem. Nema ponavljanja. Nema povratka.
Ona, širom otvorenih očiju: Moj prvi utisak: sočiva naočara, koja bacaju svetlost kao mali reflektori, gusta, tamna kosa, uzan nos....- paketi su mu ispadali iz ruku. Sve u svemu – solidan intelektaualac, jedan od dobrostojećih.
Solidan intelektualac, dobrostojeći, boljševikinja i jednosmerne ulice.
A kuda bi mogla da vodi ulica prokrčena treptajem jednog junskog, mediteranskog, jutra. Verovatno tamo, na početak knjige, čije će idejno rešenje omota (Sacha Stone) on pokazati Asji u Moskvi dve godine kasnije prilikom iznenadne posete: Književna delotvornost od značaja može jedino poteći iz stroge razmene delenja i pisanja; ona se mora razvijati u lecima, brošurama, revijalnim člancima i plakatima skromnim formama koji bolje odgovaraju njenom uticaju u aktivnim zajednicama nego pretenciozni univerzalni gest knjige.
Pretencioznost, univerzalnost. Kao kad krenete na put sa jednom, jedinom misli, da ste u pravu - vi i niko drugi. Taj gest moći, on pisac, pripisuje knjizi uprkos tome što stasava u kulturi koja je knjigu, ovakvu kakvu je znamo i stvorila. Odreći se svega i krenuti u jednom smeru. Einbahnstrasse.
Delanje i pisanje, mašta i stvarnost ili kako od jednog postaje drugo. Pitanje je - čisto kao duga - zašto pisanje nije istovremeno i delanje, i obrnuto. Zašto produkcija knjiga, industrija reči, menja veru za večeru na svakom ćošku na kom sretne zgodnu priliku. Zašto žig od reči mora postati spomenik moći ili iscuriti u nevidljivo? Odgovaranje na to pitanje započeto je tada, u Kapriju, a završilo se nikad do kraja obelodanjenom rečenicom u Port Bou, u Španiji, 26. septembra 1940. ućutkano prekomernom dozom opijuma. Taj odgovor lebdi negde među hiljadama stranica Projekta pasaži, na mističnim stazama Pariza, Marseja, Berlina, Trsta, Novog Sada, Venecije....
A onda se stvorila Venecijanka. (....).... I zakleo sam se tada da će – ako ikada izađem iz moje imperije, ako se ikada ova jegulja spase Baltika – prva stvar koju ću učiniti biti da doputujem u Veneciju, da iznajmim sobu u prizemlju neke palazzo tako da talasi brodića što prolaze pljuskaju u prozore, da ću napisati nekoliko elegija dok gasim cigarete o vlažan kameni pod, da ću kašljati i piti, a kada ponestane novca, umesto karte za voz kupiti mali „brauning“ i prosvirati sebi metak kroz glavu – kad već ne mogu da umrem u Veneciji prirodnom smrću.
Imaginarna zakletva Josifa Brodskog izrečena decenijama posle Benjaminove dobrovoljne smrti u Porto Bou kao da otključava zagonetku.
Kad već ne mogu da budem delotvoran i da pišem kao da svet menjam ......
Pokazao sam joj (i poklonio) i omot za knjigu, koji je izradio Stone.
Veoma joj se dopao.

Istina i tišina

Da ste pisac, onako istinski priznat, uvažen, obogaćen međunarodnim iskustvom, obasjan mutnim svetlom književnih večeri, dakle, pisac stvaran, kao, recimo, demokratski poredak: da li biste govorili istinu i samo istinu?
A zašto pitaš?
Jedna od najrazornijih „književnih“ pojava XX veka, pisaca bez ravnoteže, pisac koji negira ravnotežu negirajući zemljinu težu, Vilijam Sjuard Barouz II, Bili Li, jednostavno Barouz, izgovoriće: govoriti znači lagati. Paradoks i istina. Ko laže Krićanin ili Krićani. Jezik je prokleta izdajnička sprava, trojanski konj konstruisna da služi neprijatelju. Mrtvo srce na mesarskom papiru. Najveća zabluda ovdašnjeg pisca je to što pišući misli da to piše on. Pišu njega. Napisalo ga je već taman kad je mislio da se izrazio. Nepogrešivo i neminovno, bez opoziva.
Za koga me ti smatraš? Pa valjda znam šta pišem i kome pišem. Potreba da se ne ostane anoniman rađa potrebu da se glasno izgovori ime. Ime to sam ja. Ja, pa to mora biti Istina.
Barouz, nedugo pre nego što će umreti, u dnevničkom zapisu od 2. avgusta 1997. piše: Mi proizvodimo istinu. Ne proizvodi je niko drugi . To što nam institucije podmeću kao istinu, nije ništa drugo do ordinarna laž one moraju da budu licemerno samouverene jer čitav njihov opstanak visi o tankom koncu iskontruisanog Ja.
Evanđeoska sentenca Na početku bejaše reč, kako kaže Barouz u eseju THE ELECTRONIC REVOLUTION, ne znači ništa drugo do: na početku pisanog sveta. Reč je samo jedan od mogućnosti koja pripada vrlo kratkom istorijskom periodu. Govorni jezik blokira mnoge druge mogućnosti. Ne misli se rečima, ne postoji se kroz jezik.
U Karti koja je eksplodirala, romanu iz tzv srednje trilogije, Barouz nas uči da treba da zaustavimo to „poluglasno govorkanje“, neku vrstu skupštinskog zasedanja u našoj glavi koja brblja beskrajno dugo da bi stvorila privid smisla. Uči nas da jastvo raskrinkamo kao puku interiorizovanu instuticuinalnost koja je rezultat mašine za proizvođenje smisla.
Zašto više ne znamo da ćutimo?
Prvi korak da počneš da ćutiš je da shvatiš da je govor, glas, nešto što nije tvoje, nešto što je pozajmljeno, implant, proteza. Proizvod beskrajne kolonizacije koja obrće spoljašnje u unutrašnje. Ono što ti je dozvoljeno shvati kao ono što želiš. Baš jako želiš.
Barouz je umro 2. avgusta 1997. godine, 30. jula je u dnevniku zapisao:
Za mene je nejneoprostiviji greh – Laž, jer ona, kao lažna novčanica, devalvira istinu.
Kako čovek koji gleda i oseća može da bude nešto drugo nego tužan?
Ljubav? Šta je to? Najprirodniji lek protiv bola koji postoji.
Posle svega: Ljubav, Istina i Tišina.

Otac

Pismo ocu napisao je Franc Kafka u novembru 1919. godine u češkom seocetu Šelesen kod Libeka i nikad ga nije poslao onome kome ga je pisao. Maks Brod, kao i uvek pogrešno, određuje taj tekst kao važan pokušaj Francove autobiografije i na taj način otvara vrata navali otužnih i vulgarnih tumačenja Kafkinog dela.
„Pismo ocu, na koje se oslanjaju žalosna psihoanalitička tumačenja, zapravo je portret, fotografija koja je skliznula u jednu sasvim drugačiju mašinu“,
napisaće Delez i Gatari.
Pitanje je u koju Mašinu?
„Stvari se u stvarnosti ne mogu tako slagati jedna za drugom kao dokazi u mom pismu, život je nešto više od igre strpljenja; ali sa korekturom koja može proizići iz ovog mog prigovora, korekturom za čiju realizaciju niti imam snage niti volje, postiglo bi se, po mom mišljenju, ipak nešto što bi se toliko približilo istini da nas obojicu može umiriti i olakšati nam život i smrt.“
Poslednja rečenica Kafkinog pisma jasno ukazuje da je čitava konstrukcija bila jedno preterivanje, uvećanje Edipovog kompleksa do besmisla. Da pismo zapravo ne može biti poslano, jer on nema volje da izvrši korekturu.
Da je poslano ono bi značilo jedan ozbiljan kompleks – objavu rata i pobedu straha. A zapravo: „Pobuna protiv oca je komedija, a ne tragedija“, kako Kafka reče nekoliko godina kasnije u razgovoru sa mladim Janohom.
Pitanje je: kakva komedija?
Ozbiljnosti zapravo nema, ona je hologram straha. Jer prva rečenica pisma kaže:“ ...ti si me jednom nedavno upitao zašto ja tvrdim da osećam strah pred tobom.“ Ne jednostavnim pitanjem: zašto se ja bojim Oca. Posredovanje ovde nije slučajno. Ja nisam u poziciji da pitam – drugi pitaju umesto mene. Pa zašto uopšte Kafka tih zimskih dana piše pismo koje neće poslati, koje je očigledno preterivanje, komedija, kako sam kasnije kaže? Njegov cilj je da nešto postigne tim predimenzioniranjem fotografije (ili foto-robota) oca. „Ta predimenzionirana fotografija oca biće projektovana na geografsku, istorijsku i političku kartu sveta i pokriće ogromno područje“. Tek ovom projekcijom Kafka će moći da utemelji svoj rad, da ga zasnuje i postavi kao neku vrstu kontra-kulturalnog projekta a da izbegne svaku patetiku kolektivnih projekata. Da postane pisac margine, manjine, beline.
Ime Oca ispisano preko svih istorijskih, političkih, etničko religioznih imena, preko Praga, Grada/Zamka, Društva, preko Kulture kao Večnog vraćanja Istom. Preterivanje koje će nam omogućiti da preživimo komedijašeći nad Institucijama čiji je Otac večni izvor i zamena.
Jedna programska komedija kao izvor fikcije i pobune, jer,... „stvari se u stvarnosti ne mogu tako slagati jedna za drugom kao dokazi u mom pismu, život je nešto više od igre strpljenja.“

Maštarije

U knjizi „Stvarna prisutnost“, Džordž Stajner iznosi zanimljivu zamisao o društvu u kome ne bi postojali kritičari, mediji, profesionalni tumači i fabrikanti mišljenja, rečju, posrednici. Postojali bi samo kreatori i oni koji neposredno doživljavaju njihove kreacije. Publika i umetnici. Tada, u toj „republici umetnika i publike“, jedno izvođenje Malerove simfonije ujedno bi bilo i njeno tumačenje i kritika i razrada. Jedno slušanje takve simfonije takođe bi predstavljalo neko drugo tumačenje, drugačiju kritiku. I što je najuzbudljivije, svako novo izvođenje/slušanje predstavljalo bi novo delo. Sloboda bi tada bila dosegnuta kroz čin odgovornog izvođenja/slušanja a ne kroz odsustvo prinude.
„Približavanje Al-Mu tasimu“ bila je prva od čuvenih Borhesovih obmanjivačkih priča: napisana kao kritički prikaz knjige sa punim naslovom, imenom pisca i izdavača (koji je naravno stvaran), kao i uredno navedenim imenima pisaca predgovora i pogovora. Pretvarajući se da je priča već objavljena, Borhes umesto da je izvede u uobičajenom pripovedačkom postupku, nudi nam njen tobožnji kritički prikaz. I opet nam je ispriča. Obmana je uspela i neki su čitaoci Borhesove priče (objavljena je 1936. godine u zbirci „Istorija večnosti“) požurili da naruče kod izdavača pomenutu knjigu.
Borhes, kao i Stajner, govori o tome da iza kritike ne stoji ništa više do varljiva učenost, koja autoritet crpi iz toga što sebe samu imenuje kao kritiku. Podvaliti joj maštariju i igru znači svući je sa trona i reći joj da je svaka priča/umetničko delo istovremneo i kreacija i interpretacija/kritika. Reći da je svako čitanje/doživljavanje ponovo stvaranje.
Zašto to govorimo danas kada je opšte prihvaćena teza da je savremenu kulturu nemoguće sazdati bez pomoći kritičara i interpretacija?
Zato što mislimo da nas je ta teza i dovela do kulture kao unapred promašenog poduhvata, sazdanog na jalovim i varljivim autoritetima.
Šta nam onda preostaje? Preostaje nam da izmislimo ono što nemamo. Ako je potrebno i izdavačke kuće, pisca ovog teksta, umetnike, događaje.....

Čežnja ili institucija?

Postoje, u principu, samo dva načina kako se kroz život prolazi osmišljavajući i gradeći vlastitost, ili staromodno rečeno, gradeći (samo)svest – danas bi se reklo identitet i tako, u istoj rečenici, poreklo da se uopšte nešto gradi jer identite je jednakost. Jednako nikad nije nešto što se gradi već samo ono što se ogleda, dakle, identitet je neizgradivost po sebi on je univerzalna zamena za gradnju i zato toliko drag svakom ko želi da zadrži stvari onakve kakve jesu. Jedan od ta dva načina je istrajavanje na pitanjima (problemima), privrženosti znaku pitanja, ljubav i čežnja koja vas obuzme kad se nađete, kad sebe dovedete u pitanje i tako, iz tog položaja postavljate pitanja; a drugi je privrženost principu, načelu, prvom razlogu, privrženost redu koji navodno mora da vlada kad razum izađe na sunčanje. Ovaj drugi način danas stražari na vratima institucionalnog života onog intelektualca koji se svako veče uspavljuje upravo izvesnostima koje nudi njegova upitanost. Ako već nema Istine i Pravde barem postoje amfiteatri, međunarodne konferencije, stručni radovi, indeksi citiranosti, nadasve važni bodovi i akademska zvanja i lažna pitanja sa još lažnijim odgovorima.
Privrženost pitanjima, kao uostalom i vernost prijateljima, danas u kulturi ne igra nikakvu važnu ulogu, to je neka vrsta neveštog i nespretnog batrganja, hodanje beskrajnim ulicama nepoznatog grada umesto uzimanja taksija. Sasvim pogrešan gest.
U kulturi zapadnog čoveka - od koje je zapravo ostala samo globalna moć - presudnu ulogu igra privrženost institucijama, dakle, volja za izvesnim, i od prve pojmljivim svrhama. Ako biste danas nekog slučajnog prolaznika zamolili da vam objasni šta je za njega najvažnije u kulturološkom smislu i kojem bi od mnogih kulturnih produkta dao prednost nad drugim, on bi vam sasvim izvesno, ukazao na neko “sakralno” mesto njegove vlastite kulturalne inicijacije: školu, pozorište, fakultet, biblioteku, galeriju muzej….. Nije, zapravo, važno na šta bi ukazao nego čime bi to branio: čežnjom ili institucijom.
Uvođenjem u kulturu privrženosti znaku pitanja, čežnje ka upitanosti, kultura bi se mogla radikalizovati, njene granice mogle bi se proširiti do neslućenih razmera, ona bi mogla postati onaj prestupni element koji nosi preokret.
Jedino je pitanje da li je kultura dorasla zadatku uključivanja čežnje u njeno vlastito proizvodno kretanje. Da li bi izdržala postavljanje strasnih pitanja.

Odakle započeti

U jednom Celanovom nikad poslanom pismu Hajdegeru napisanom negde početkom 1970. ili krajem 1969. godine stoji zanimljiva formulacija: „Kroz Vaš stav da Vi pesničko, a slutim, isto tako i ono mislilačko, oba u ozbiljnosti odgovorne volje odlučno razvijate...”
Ozbij nost odgovorne volje? Da li bi to moglo da se čita i kao: „U zbilju postavljena odgovorna volja, odnosno, zbilji odgovorna volja”, volja koja sebe gradi ne kroz poricanje ili puko stremljenje već kroz propitivanje i odgovaranje, kroz traženje i pušta njeda se bude nađen (to jeste krivudavi put, staza kroz šumu) kao jedino izvorište svake voljne radnje. Volja koja nije i nemože biti samovolja.
Hajdeger je u drugoj polovini dvadesetog veka, možda iz iskustva vlastitih gorkih za bluda, shvatio da volja mora biti odgovorna. Odgovorna Biću. Ali istovremeno i da mora biti volja koja delu je odlučno iz poriva za promenom od nosno iz želje zaistinom. Šetajući po stazama Švarcvalda promišljao je utirao stazu za one ko ji će doći. Ali na ža lost šumske staze su opustele tamo se filozofi ne sreću tek po koji ostareli rekovalescent ili ljubitelj šumskog bilja. Filozofske katedre zaposeli su tankoćutni birokratizovani radnici na razbojima smrti. Oni bez volje, bez odgovornosti. Istina je postala skandal mišljenja. Podatak je vrhunski domet i mera neodgovorne volje mrtvog mišljenja. Kako je to još davno primetio Fuko u Arheologiji znanja:
„... Nauka se ne dovodi u vezu sa onim što je moralo ili mora da bude doživljeno da bi bila zasnovana njoj svojstvena intencija idealiteta, nego sa onim što je moralo ili mora biti rečeno da bi moglo biti diskursa koji eventualno odgovara eksperimentalnim ili formalnim kriterijumima naučnosti.“
Znanje o kome govorimo danas je još ono o čemu se može govoriti u okviru jedne diskurzivne prakse, koja time biva specifikovana: „Oblast obrazovana različitim objekt ma koji će steći ili ne naučni status...”
Novine, časopisi, elektronski mediji, Internet, izdavački projekti isto kao i naučne konferencije, seminari, javne tribine i okrugli stolovi međunarodni forumi i druga okupljanja služe da stvore neodgovorni u potpunosti proizvoljni diskurs, mrežu koja će držati na okupu raspadnuti svet.
Da bi danas novine, časopisi, elektronski mediji, Internet, izdavački projekti uopšte isto kao i konferencije, seminari, javne tribine i okrugli stolovi, forumii druga okupljanja radi razmene iskustava i mišljenja mogli postati glavno sredstvo organizacije i upravljnja tokovima znanja, kreativnosti i inovacija mora se odgojiti, odlučno razvijati, odgovorna volja.
Oni će to postati kad bude iz jedne stvarne i biću odgovorne delatnosti ponikao projekt izgradnje Novog. Slikovito rečeno oni bi mogli postati neka vrsta skele podignute oko građevine u nastajanju koja joj obeležava obrise strukture, potpomaže komunikaciju između graditelja osposobljavajući ih dadistribuiraju re zultate vlastitog rada i da vide rezultate zajedničkih postignuća kao ishode organizovanog kolektivnog kreativnog procesa.

Pravi, autentični, iskreni....

„Pravi život je odsutan – reci mi, prijatelju, kako da živim.“ Da li je moguće živeti neautentično i setiti se, osvestiti se, da negde postoji pravi život. Na prvi pogled život i ne bi mogao biti nešto drugo nego pravi, jer ako nije pravi onda nije ni život. Tako je barem bilo dok nije postojalo ništa osim pukog života, ali mi znamo da već dugo, dugo, postoji i nešto drugo što zahteva pravo da kaže šta je to ono pravo: to je kultura.
Dakle, ta teška ljudska reč kultura, u čijem korenu raste nasilje, jer oblikovanja nema bez nasilnih promena kultivisati se ne može a da se nešto ili neko ne povredi (promeni) - u zanosu gradnje poruši se mnogo toga.
I šta je to, pravo, zapravo? I ko stoji iza tog pravog, nepatvorenog, autentičnog. Bog ili čovek. Priroda ili kultura. Neki od nas bi svakako rekli da samo istinit život može biti pravi, a da opet, istina u životu ne može biti ništa drugo već jedan iskreni otvoreni, neskriveni i neskrivani gest prema drugom,bližnjem. U nekoj vrsti formule moglo bi se reći: ako je autentično istinito onda je ono neskriveno, onda je ono bez velova, dakle, čista neposrednost.
Na svetu nema neskrivenijeg od onog što je nekultivisano. Nepatvoreno je tek rođeno dete, ali je i nekulturno. Ono tek treba da postane, tek treba da bude obrazovano, da zadobije lik, oblik, da se, i da ga kultivišu. Kultura kao da je protiv iskrenosti, a za skrivenost, kao da je protiv istine, a za plemenitu laž mimikrije. Zapravo ona je uvek neko „Kao da“... Jer ništa ne bi ni nastalo da se nije pretvaralo u nešto drugo. Da je ostalo iskreno ne bi se ni menjalo, uvek bi bilo jedno te isto, ono što je bilo na početku.
Nepatvorenost je moguće konstruisati. To nam upravo kaže Zapadna civilizacija: tamo gde prestaje divljak rađa se autentični čovek kao konstrukt nepatvorenosti. Neposredno posredovani produkt igara identifikovanja i oblikovanja. Otud možemo pogledati blagonaklonim pogledom na tzv. „rialiti šou žanr“ kao na dosledni i završni korak kultivisanja zapadne duše.
Duše koja se rađa u uverenju da je dušu moguće odglumiti, da je istina moguća samo kao nekakvo pokazivanje. Da je to realno, zapravo samo šou, samo realno predstave. Društvo, njegova kultura, od nas zahteva da se predstavljamo kao iskreni. Dakle, najbolje bi bilo ponašati se iskreno, onda ćemo stvarno postati ono što naša zajednica od nas očekuje: onda
ćemo iskreno glumiti iskrenost.
„Pravi život je odsutan – reci mi, prijatelju, kako da živim“. Reci mi, prijatelju,
ko si zapravo ti.

Prva dekada

Nalazimo se na kraju prve dekade XXI veka. Vreme je ali koje? Vreme je
ali čije?
Vreme mita ili vreme kulture. Vreme mita seže do rubova kolektivnih sećanja destinama vekova unazad. Otprilike 2500 godina traje ono što bi se moglo nazvati vremenom kulture, rađa ga filozofski, pre svega antički, rez posle kog se mitu više ne veruje na reč. Skepsa rađa kulturu. Reči mita bivaju postavljene u druge jezičke kontekste da bi bile ispitane, da bi se oslobodile i na kraju da bi se zapisale. To je početak. A gde je kraj? Kultura je umrla negde sredinom dvadesetog veka a iz njenog samrtnog ropca rodila sekulturna industrija. To je prvi uočio Teodor Adorno i treba pročitati samo jedan njegov članak kao što je recimo „O fetišističkom karakteru muzike i regresiji slušanja“ iz 1938. godine da bi se videlo koliko je bio u pravu.
Kako je umrla kultura? Stradala je tragično strmoglavivši se sa visine i razbivši se u pramparčadi. Njen pad prouzrokovali su klimavi stubovi na kojima je stojala, dotrajala potporna konstrukcija. Jedan od stubova, filozofija, pukao je pod teretom sumnje. Drugi stub, nauka, previše je izrastao i postao nepodesan za održavanje ravnoteže. Treći stub, religija, postao je nevidljiv. Četvrti, umetnost, napregao se da zadrži ravnotežu, da odmeni sve druge stubove, i nije izdržao. Dakle, kultura se razbila o pločnike modernih gradova. Upravo u tim gradovima, tu odmah iza ugla, počela je sa radom kulturna industrija, dakle počela je proizvodnja umetnosti kao robe.
Najpre se mislilo da je kulturna industrija samo sluškinja one velike teške industrije ali kako je vreme odmicalo postalo je jasno da zapravo kulturna industrija, budući da je kreativna, oblikuje sve industrije, ona je zapravo prva industrija. Pomak od kulturne industrije koja, kako to Adorno naglašava, vrši regresiju i rastače individualnost do kreatvnih industrija desiće se na kraju XX veka zahvaljujući pre svega promenama u shvatanju pojmova kao što su građanin i potrošač i omasovljenju novih digitalnih tehnologija.
Završava se prva dekada XXI veka. Gde smo to mi? Imaginarno i komunikacije se prepliću, prizori društvenosti hipertrofiraju u grandiozne spektakle, ekonomije su ekonomije brendova, rad postaje nepouzdana kategorija, utopije su pojedene tehnologijom....
„Kapitalizam nestaje, ali ga socijalizam ne zamenjuje. Ono što se sada pomalja je nova vrsta planiranog, centralizovanog društva koje neće biti kapitalističko ni u bilo kom prihvatljivom smislu reči demokratsko. Novo menadžersko društvo se neće sastojati od krpljenja malih, nezavisnih država, već od velikih superdržava, grupisanih oko glavnih industrijskih centara u Evropi, Aziji i Americi. Po unutrašnjem sastavu svako društvo će biti hijerarhijsko, sa aristokratijom talenata na vrhu i velikim brojem robova na dnu.“
Ovako je još 1946. godine budućnost zamišljao Džordž Orvel.
Da li je preterao?

Tradicija i kultura

„Šta je tradicija? Zasigurno transmisija, ali čije je poreklo obavijeno zagonetkom. Verujem da je to uobičajena upotreba termina: reč je o takozvanoj istini čiji smisao nikad ne može u potpunosti da se preobrazi u eksplicitno znanje, ni da bude dokazano, već samo iskušano kroz inicijativu ili otkrivanje. Možda možemo smatrati da spis – pod tim podrazumevamo kodiran tekst čiji je kod, međutim, izgubljen – uvek ima udela u tradiciji.“
Ovak Žak Alan Miler započinje esej o osnovnim tokovima lakanovske misli, pitanjem da li je lakanizam tradicija, i kad je psihoanaliza tradicija šta to znači.
Tradicija je neiskušana i na neki način neiskušljiva istina. Sama ljuštura istine. Nauka nema tradiciju ono što je u nauci prošlo nije nauka već samo istorija, nauka operiše eksplicitnim otvorenim znanjem koje je rezultat dokaza. Umetnost ima tradiciju ona pošto nije eksplicitno znanje mora biti iskušavana i otkrivana. Kultura konstituiše tradiciju određujući korpus spisa, korpus dela, bacajući svetlo na maračni ugao tavana naše kolektivne podsvesti.
Spis ima udela u tradiciji, ali, čitaj pažljivo, to je nešto čiji je kod izgubljen, šifrovana poruka koju je nemoguće dešifrovati. Tradicija nastaje na skrivenoj šifri. „Rešavajte rebuse“, savet je mladim pshoanalitičarima.

„’Ima li možda još nečega na šta biste hteli da mi skrenute pažnju?’
’Na čudan događaj sa psom one noći.’
’Pas nije noću činio ništa čudnovato.’
’Upravo to i jeste ono čudno’, dodao je Šerlok Holms“

Odsustvo znaka je i samo znak, to da je označitelj kao negativna veličina element znaka, dakle, da odsutno može nositi smisao primetili su još ruski formalisti. Iz toga sledi da kada u jednu knjigu izabirete nešto a nešto drugo ne izaberete, tek svaki od elemenat, i ono što je pomenuto i ono što je izostavljeno govori o značenju te knjige.. Ali to istovremeno govori da bi negde morao postojati meta nivo koji će prekinuti tu igru odsustva prisustva i da na taj način priča može biti zaokružena i konačno dekodirana i od tradicije postati Istina. Ali meta nivoa nema. Postoji samo beskrajno nizanje tradicija, beskrajno nizanje izostavljanja i prisustvovnja. U tom nizanju niko nije nedužan. Čak ni oni koji bi da prekinu niz postaju njegov deo.